GREGORIJANSKO PJEVANJE I LJUDSKI GLAS

(prema knjizi: MARIUS SCHNEIDER,
Il significato della musica, Milano 1979. str. 183-204.)

Gregorijansko pjevanje je jedan oblik moljenja i zbog toga se njegova bit ne može shvatiti samo glazbenim putem, već putem molitve. Ono zauzima mjesto u sredini između čitane molitve i mistične kontemplacije, jer se bazira na konkretnoj riječi u kojoj logički osjećaj u određenim trenutcima prelazi u hiperlogičku misao. Njegov specifični karakter je podići snagu pobožnosti. Gregorijansko pjevanje ne posjeduje ništa patetično i silovito u današnjem smislu riječi, niti slatko i zanosno. Ono ne utjelovljuje osjećaje i ne daje im tijelo već samo stvara jednu sjenu od njih. Ono je, simboličkim rječnikom rečeno, hod i sredstvo prijevoza prema eshatološkim prostranstvima. Predkršćanski simbolizam bi ga nazivao kola, lađa ili rijeka na kojoj putuju sjajni melodiozni slogovi božanske riječi.

Naspram glazbi romantike koja pretjeruje u komunikativnosti i ekspresivnosti, gregorijansko pjevanje posjeduje određenu nevinost i karakter rezerviranosti (po suvremenom shvaćanju glazbe). Njegovo umjereno melodijsko talasanje stvara rijeku ili put i pokazuje molitelju gdje je najbolji prolaz preko neravnog tla nasmijanih dolina i surovih brda prema liturgijskom pejzažu. Gregorijanski ritam disciplinira radost Slave (Glorije), nadahnjuje povjerenjem um miserere nobis (smiluj nam se) i pritječe u pomoć očajnom duhu čovjeka, budeći polako u njemu svijest Božje prisutnosti.
Onaj tko pjeva te melodije treba biti svjestan da ne pjeva melodije načinjene po tradicionalnim kopijama, već uzlazi prema dalekim zemljama i zato se mora neminovno podvrći određenom vodstvu.

Gregorijanske melodije nisu tako atraktivne kao melodije popularnih pjesama, jer izbjegavaju izvjesnu shematičnost. Melodijski lukovi tih melodija izbjegavaju ropsku zakonitost. Ritam gregorijanske melodije može se usporediti s nekim lukom koji dopušta da se poveća razmak između stupova ispod hramskog krova.