Tako u ovom broju možete naći sljedeće tekstove liturgičara koji obrađuju temu broja:

- Slaviti i živjeti otajstva vjere (Naznake za liturgijski oris kršćanskoga života), Ante Crnčević
- Liturgijska sakramentalna slavlja i život vjernika (Mysterium – Actio – Vita), Ivan Šaško
- Obredno ponavljanje i novost navještaja, Giorgio Bonaccorso

Uz stručne tekstove vezane uz temu broja, u liturgijsko-pastoralnom listu Živo vrelo nalazi se još liturgijski kalendar, te čitanja za nedjelje kroz godinu (od treće do sedme nedjelje) s prijedlozima liturgijskih pjesama i razmatranjima uz svaku nedjelju.

Također, u ovom se broju mogu naći Molitve pred slikom – Molitveno razumijevanje slika koje je priredio urednik Živoga vrela dr. Ante Crnčević.

Časopis Živo vrelo izdaje Hrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji sa sjedištem u Zagrebu čiji je glavni i odgovorni urednik Ante Crnčević.
Uredničko vijeće čine: Petar Bašić, Ante Crnčević, Ivan Ćurić, Ivan Šaško, msgr. Antun Škvorčević i Ivica Žižić.
Uredništvo čine Ante Crnčević, Ivan Andrić i Sani Bošnjak, grafički priprema Tomislav Košćak.

Sve informacije se mogu dobiti na telefon: 01 309 7117; fax: 01 309 7118 ili putem elektronske pošte na adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

Kako smo već i običavali, tako i ovoga puta donosimo tekst – tj. odgovor na pitanje upućeno Uredništvu Živoga vrela o odnosu slavlja euharistije i euharistijskog klanjanja kad klanjanje slijedi neposredno nakon mise. Tekst donosimo u cijelosti:

Slavlje euharistije i euharistijsko klanjanje

Poštovano Uredništvo, molimo vas da nam objasnite kakav je odnos slavlja euharistije i euharistijskoga klanjanja kad kla¬njanje slijedi neposredno nakon mise?
s. M. Veronika

Postavljeno pitanje otvara niz drugih upita koje ovdje nije moguće zaobići ako želimo dati jasan odgovor na osnovno pitanje. Polazište razumijevanja jest u spoznaji da Kristova prisutnost u euharistijskim prilikama proistječe iz euharistijskoga slavlja koje je usmjereno k sakramentalnoj pričesti, a u što je već uključena i »duhovna pričest«. Stoga svaka euharistijska pobožnost treba vjernike voditi k djelatnom i plodnom slavljenju sakramenta euharistije u vjerničkoj zajednici. Vrhunac euharistije nije u klanjanju, nego u blagovanju koje ujedinjuje poklonstvo Boga pred čovjekom i poklonstvo čovjeka pred Bogom koji se daruje. Zato praksa nekih zajednica da se slavlje euharistije »produži« izlaganjem Presvetoga te kraćim ili dužim klanjanjem, a potom završi euharistijskim blagoslovom, nipošto ne odražava jasnoću vjere u Kristovu sakramentalnu prisutnost i stoga je protivna liturgijskim odredbama. Takva praksa, ako pomnije razmišljamo, uzdiže »duhovnu pričest« iznad vrijednosti sakramentalne pričesti. Liturgijske odredbe izrijekom zabranjuju izlaganje kojem bi jedina svrha bila blagoslov.

Jednako tako, zajedničko klanjanje pred Presvetim, koje će biti obredno odvojeno od slavlja euharistije, ali će slijediti odmah nakon slavlja, također pokazuje niz nejasnoća – unatoč tomu što je takva praksa uvelike raširena. Duh liturgijske obnove kao da još nije zahvatio područje duhovnosti i pobožnosti. Klanjanje pred Presvetim, zajedno s blagoslovom, ima svoje vlastito mjesto u kršćanskoj duhovnosti koje potrebno čuvanja i njegovanja. No, slavlje euharistije ne može biti podređeno tom sekundarnom obliku štovanja euharistijskoga otajstva. Čini se da danas ništa ne umijemo na razini zajedničke duhovnosti prirediti bez slavlja euharistije, pa sve oblike pobožnosti (krunicu, molitvu anđeoskog pozdrava, križni put), kao i klanjanje pred Presvetim pokušavamo čuvati živim vezujući ih uz slavlje euharistije. Valja nam priznati da smo u velikoj mjeri »instrumentalizirali« slavlje euharistije u svrhu čuvanja tih oblika pobožnosti.

Stoga se mnogima čini čudnim i nerazboritim razmišljati o potrebi zasebnih termina za čin klanjanja pred Presvetim, dakle odvojeno od slavlja euharistije. Otpor pred takvim nastojanjima pokazuje zapravo da nema istinske spremnosti za brižno njegovanje takve kršćanske duhovnosti i pobožnosti. Takva »nova« praksa, koja bi nas iznova vratila na zdrave početke, zacijelo bi zahtijevala više truda i napora, ali i još više produbljenja u teološkim spoznajama Kristova otajstva.

Nejasnoće u sadržajnom i obrednom razlikovanju slavljenja euharistije od čina euharistijskoga klanjanja dovode katkad i do učinaka koji su u potpunoj suprotnosti s željenim ciljevima liturgijske obnove. Osnovna je ideja obnove da liturgija Crkve, dakle slavlje sakramenta, bude preobrazbeno i nadahnjujuće za cjelokupnu duhovnost i pobožnost. Tako bi istinitost slavljenja euharistije trebala davati smisao klanjanju pred Presvetim.

Katkad se, međutim, uočava suprotno gibanje nadahnuća, pa elementi koji su vlastiti klanjanju pred Presvetim ‘preobražavaju’ liturgiju oduzimajući joj slavljenički identitet. Krivo usmjerena duhovnost nekih slavitelja pretvorit će središnji čin euharistijske molitve – riječi posvete (epikleze) i ustanovljenja – u čin euharistijskoga klanjanja: produženo ‘podizanje’ hostije i kaleža, što priziva na klanjanje, narušava sakramentalnu dinamiku i priječi iskustvo događajnosti spasenja. Krist u slavlju euharistije nije samo vidljivo prisutan nego i prije svega spasenjski djelatan! Istinitost slavljenja pomoći će istinitosti klanjanja.